BOLESTI DIVLJAĆI

Trihineloza je parazitarna bolest čovjeka i životinja. Od životinja oboljevaju prvenstveno mesožderi
( pas, mačka, lisica, vuk, čagalj, medvjed, jazavac), svežderi ( domaća i divlja svinja) i glodavci (štakor i miš). Kako je trihineloza bolest ljudi i životinja, ona pripada skupini bolesti koje nazivamo zonozama.

Tko uzrokuje trihinelozu

Uzročnik trihineloze je parazit iz roda Trichinella spp. U ovom rodu nalazi se 8 genetski različitih vrsta trihinela i to su:

1.   T. spiralis
2.   T. nativa
3:   T. britovi
4.   T. pseudospiralis
5.   T. nelsoni

Preostale tri vrste označavaju se oznakama T5, T6 i T8

Širenje, nastanak bolesti  i razvoj parazita

Budući da je trihineloza primarno zaraza divljih životinja, kod njih se ova zaraza stalno i održava. Uginućem zaražene divljači ona postaje izvor zaraze za druge divlje životinje i glodavce koji na taj način stvaraju nove izvore zaraze. Od zaraženih štakora, kojih uvijek ima u blizini gdje se drže i uzgajaju domaće životinje, zaraza se prenosi na domaće svinje. Meso zaraženih svinja koje nije pregledano na prisutnost Trichinelle i koje nije termički dobro obrađeno (kuhano ili pečeno) predstavlja izvor zaraze za čovjeka.
Konzumacijom mesa u kojem su prisutne učahurene larve Trichinelle spiralis, one se u želucu čovjeka procesom probave sa želučanom kiselinom oslobađaju iz svojih čahura. Ovako oslobođene larve  peristaltikom dolaze u tanko crijevo. Nakon nekog vremena počinju bušiti stijenku tankog crijeva te dolaze do limfnih i krvnih kapilara. Limfom i krvlju larve Trichinella putuju da mišića koji su najaktivniji u čovjekovom tijelu (međurebrani mišići, dijafragma ili ošit, mišići jezika i žvačni mišići, očni mišići, srčani mišić, te nešto manje u mišićima ruku i nogu) i tu se začahuri. Ovako začahurena larva trihinele maksimalno raste i razvija se između 4 i 19 dana od ulaska u mišićnu stanicu.

Životni ciklus parazita

Znakovi bolesti u ljudi

Prvi simptomi bolesti javljaju se u ljudi 2-7 dana nakon konzumiranja zaraženog mesa. U početku bolesti javlja se proljev, povračanje, toksični šok, groznica, bolovi u mišićima. Razvojem bolesti javlja se edem oko očiju, oticanje očnih kapaka, a ponekada i cijelog lica, krvarenja po konjunktivama i retini oka, krvarenja pod noktima Daljnjim napredovanjem bolesti pojačava se bol u mišićima cijelog tijela sa tendencijom nepokretnosti cijelog tijela.  Kod neliječenih osoba ovi simptomi mogu trajati i godinama. Kod jake invazija parazita moguć je i smrtni ishod bolesti.

Sprečavanje bolesti

Analizirajući izvore, širenje i rezervoare bolesti potrebno je naglasiti da opasnost od zaražavanja ljudi, trihineloza neče nikada biti potpuno uklonjena ako u zemlji postoje divlje životinje kao rezervoari trihineloze. Mjere za suzbijanje trihineloze imaju tri osnovna cilja, a to su:
-  spriječiti unos parazita iz prirodnih žarišta (šumska trihineloza) u naseljena područja gdje
ima svinja.
- spriječiti invaziju i njeno širenje među domaćim svinjama.
- spriječiti invaziju čovjeka.

Od sustavnih mjera sprečavanja unošenja invazije u naseljena mjesta, treba istaknuti obvezu nas lovaca da leševe odstrijeljenih divljih grabežljivaca nakon skidanja kože zakopamo ili splimo, kako ne bi bili dostupni izvor hrane štakorima, miševima, psima i mačkama. Meso divljih životinja (divlja svinja, medvjed) koje će se koristiti za ishranu ljudi potrebno je pregledati na prisutnost trihinele metodama kopresije i umjetne probave (Narodne novine br. 62/08)

Koji dio mesa treba donjeti na pregled

Za pregled mesa na prisutnost trihinele potrebno je donjeti dio ošita veličine dlana koji je uzet sa mjesta uz kralježnicu. Tetivasti dio ovog mišića nije podesan za pregled. Ošit ili dijafragma je kupolasti tanki mišič koji dijeli grudnu i trbušnu šupljinu. Ako nema dijafragme onda treba donijeti dio jezične ili podjezične muskulature, žvakače ili trbušne muskulature.
Sušeno meso i kobasice kao i ošiti divljih svinja i medvjeda pregledavaju se metodom umjetne probave, i za pregled je potrebno donijeti 100 grama (10 dekagrama) uzorka.

Uzorak ošita koji se uzima za pregled

Napisao:
mr.sc. Tibor Andreanszky, DVM.
Veterinarski zavod Rijeka

Bjesnoća je virusna zarazna bolest od koje oboljevaju sve toplokrvne životinje i čovjek. Ptice rijetko oboljevaju od bjesnoće. Bolest se odlikuje razdražljivošću, uzbuđenjem, poremetnjama svijesti i paralizom, a prenosi se kontaktom s inficiranom životinjom, najčešće ugrizom. Budući da se bolest prenosi sa zaražene životinje na čovjeka, bjesnoća spada u zoonoze.

Tko je uzročnik bjesnoće?

Bjesnoću izaziva virus (virusi su jednostavni organizmi koji se sastoje od bjelančevinastog omotača unutar kojeg se nalazi nukleinska kiselina – genetski materijal virusa). On ima oblik valjka koji je na jednom kraju ravan, a na drugom zaobljen pa izgleda kao puščani metak. Virus ima veliki afinitet prema živčanom tkivu.

Otpornost virusa

Pod djelovanjem topline stabilnost virusa brzo se smanjuje, npr. kod 56 °C gubi infektivnost za 4-5 sati, a kod 70 °C inaktiviran je za nekoliko minuta. Od kemijskih sredstava uništavaju ga 2%-tni formalin i 1-2%-tna natrijeva lužina. UV zrake također inaktiviraju virus. Na tlu pri temperaturi od 0° - 8°C ostane infektivan do 2 mjeseca, a osušeni virus na travi pri normalnoj temperaturi ostaje infektivan 24 sata.

Izvori infekcije

Primarni izvor i rezervoar infekcije u našoj zemlji je crvena lisica (Vulpes vulpes), a zatim vuk (Canis lupus) i jazavac (Meles meles). Ove divlje životinje su ključna karika u prijenosu silvatične ili šumske bjesnoće. S njih virus može prijeći na psa, mačku i čovjeka pretežno ugrizom, te u lovu ili preko lešine. Osim silvatične bjesnoće postoji i urbana bjesnoća, a značajnu ulogu u njenom širenju u naseljenim mjestima imaju psi i mačke.

Razvoj bolesti u zaražene životinje

Nakon ugriza virus slinom dolazi u blizinu živčanih vlakana koja se nalaze u okolini ugrizne rane i tu se počinje umnožavati. Vrlo brzo nakon umnažanja ulazi u živčana vlakna u kojima se počinje kretati prema leđnoj moždini i mozgu, a kasnije se širi putem živaca i u ostale organe. Inkubacija ili vremensko razdoblje od ulaska virusa u organizam pa do pojave prvih znakova bolesti, kod svih životinjskih vrsta traje između 2 i 8 tjedana. Sama bolest traje relativno kratko od 1 do 7 dana. Tijekom bolesti možemo razlikovati tri stadija bolesti, i to:

1.  PRODROMALNI STADIJ
2.  EKSCITACIJSKI STADIJ
3.  PARALITIČKI STADIJ

U prodromalnom stadiju dolazi do promjene ponašanja životinje, a te promjene su često jedva primjetljive. Tako psi postaju neobično plašljivi, nemirni, neposlušni, grizu predmete u svojoj okolini ili se sakrivaju. Često bez ikakvog povoda grizu „na prazno“, a na mjestu ugriza pokazuju pojačani svrbež, otežano gutanje i jako slinjenje. Ovo stanje zna trajati od pola do tri dana. Kod mačaka inkubacija bolesti traje 14 – 30 dana, a simptomi u ovom stadiju su slični kao i kod psa. Bijesne lisice u ovom stadiju gube strah od čovjeka, te danju dolaze u naseljena mjesta i ulaze u dvorišta ne boječi se pasa sa kojima se grizu. U srna siguran znak bjesnoće je nasrtanje na ljude, drveće i grmlje. Slični simptomi javljaju se kod kuna i jazavaca.

U ekscitacijskom stadiju pojačava se nemir i uzbuđenje, a životinje napuštaju svoje mjesto boravka te lutaju bez cilja, pri tome napadajući druge životinje i ljude. Zbog stalnog umnažanja virusa u živcima i u neuronima mozga, dolazi do njihovog oštečenja, a to se očituje parezama pojedinih živaca. U pasa glas postaje promukao, a gutanje jako otežano. Zbog pojačanog lučenja sline i nemogučnosti gutanja, slinjenje je još jače. Kod mačaka se također javlja klijenutost. U lisica znakovi klijenutosti znaju biti jako izraženi pri čemu im visi donja čeljust, i karakteristična je potreba za ujedanjem, a strah od čovjeka potpuno nestaje. Krzno im je kuštravo bez sjaja i jako su mršave. U srna, jazavaca i kuna također se mogu vidjeti pareze donje čeljusti i nogu.

U paralitičkom stadiju životinje postaju mirnije, više leže, opušenije su, a javlja se paraliza mišića donje vilice, jezika, očiju, nogu i trupa. Životinja više nije u stanju pokrenuti tijelo. Ubrzo nakon toga nastupa smrt zbog iznemoglosti. Sa napredovalim znakovima paralize lisice, kune i jazavci se zavlače u skrovišta i tu ugibaju.

Dijagnostika bjesnoće

Kod uginulih životinja pouzdanu dijagnozu treba potvrditi u laboratoriju. Dijagnostkika bolesti sastoji se od:
a) patoanatomske pretrage
b) histološke pretrage mozga
c) serološke pretrage (imunoflurescentna tehnika)